1. Podno grijanje – šta sve treba da znate?

Podno grijanje je posljednjih godina sve popularnije, prvenstveno zbog komfornosti stanovanja koju pruža. U novogradnji je ono, praktično, postalo standard naročito ako je povezano s obnovljivim izvorima grijanja, odnosno, ekološki najprihvatljivijom i najisplativijom tehnologijom grijanja na niskim temperaturama pomoću toplotnih pumpi.

1.1. Strah od oštećenja ili kvara na sistemu koji je stručno postavljen, sasvim je izlišan

Dok sistem radi na uobičajen, odnosno, predviđen način i pod određenim uslovima, izlišno je strahovati od kvara, a ako do njega i dođe - on se može otkloniti bez drastičnih intervencija u prostoru. Zahtjevnost otklanjanja kvara zavisi prije svega od vrste podne obloge i toga kako se ona skida i postavlja. Vrlo rijetko se dešava da, ako je instalacija stručno postavljena, do kvara uopšte dođe. Cijevi podnog grijanja su u cementnoj košuljici ili estrihu koji ih štiti od mehaničkih i drugih oštećenja, a sam sistem se više puta isprobava pre završnih radova. Naknadna oštećenja su moguća samo u slučaju smrzavanja cijevi ukoliko se zgrada duže vrijeme ne grije. Međutim, ako sistem stalno radi u standardnom režimu, cijevi ne mogu da smrznu. Ako se objekat neće koristiti tokom zime, onda treba još u jesen iz sistema ispustiti vodu ili ubrizgati određeno antifrizno sredstvo. Ipak, ako do oštećenja dođe i nakon toga, ono isključivo može biti mehaničko, zbog naknadnog sjecenja, bušenja ili udara i nikako drugačije.Tipičan primjer može biti nestručno postavljanje wc školjke ili nekog drugog elementa koji prvobitnim planom za podno grijanje nije bio predviđen.

1.2. Unaprijed mora da se zna kakva će biti podna obloga

Ima podnih obloga koje su manje ili više primjerene podnom grijanju u zavisnosti od svoje provodljivosti. Tip podne obloge treba da se izabere prije postavljanja grijanja. Podnom grijanju najviše odgovaraju materijali koji nisu termoizolatori, odnosno oni koji su najbolji provodnici toplote. Obratite pažnju na to da u tehničkim specifikacijama podne obloge stoji količnik provodljivosti te informacija da li se preporučuju za podno grijanje ili ne. Odličnim provodnikom smatra se keramika, obloge od kamena, betona, tankog i retko tkanog tekstila, obloge od tanjeg dvoslojnog parketa ili jednoslojnog vinila.

1.3. Obavezno testiranje pritiska

Testom pritiska provjerava se nepropustnost cijevi; kada se cijevi postave, a prije polaganja estriha ili izlivanja cementne košuljice, izvodi se prvo, a posle toga i drugo testiranje. Postupak je sasvim jednostavan ali dugotrajan jer ne dozvoljava nikakve prečice. U sistem prvo mora da se pusti voda, pa da se izvrši ozračivanje i povežu manometri. Ako postoji opasnost od zamrzavanja onda mora da se ubrizga i antifrizno sredstvo ili da se sistem obezbjedi na neki drugi način. U svakom slučaju, mora se sačekati 24 sata da se temperatura u sistemu izjednači sa sobnom. Tada se ručnom pumpom pritisak podigne da bude za 1,3 puta veći od standardnog radnog pritiska i detaljno provjeri da li su sve cijevi suve na dodir. Ponovo mora da se sačeka 24 sata i vidi da li se pritisak vratio na normalu te da odstupanje nije veće od 0,2 bara. Ako ovaj test pritiska bude uspješan, može se nastaviti s postavljanjem estriha ili izlivanjem cementne košuljice. U tom trenutku podno grijanje se još uvek ne smije uključivati bilo za grijanje prostora bilo za sušenje podloge. Grijanje smije da se uključi tek nakon vremena određenog za sušenje estriha ili cementne košuljice i postepeno pojačava do standardne radne temperature, odnosno, one koju je proizvođač dozvolio za podnu oblogu. Hlađenje takođe mora da bude postepeno, jer bi se u suprotnom instalacije preopteretile. Ispitivanje pritiska u cijevima uvijek se vrši pomoću vode, a samo u izuzetnim slučajevima vazduhom - kada u trenutku postavljanja ne može da se obezbijedi dotok vode ili odgovarajuća radna temperatura.

1.4. Odgovarajuća voda

Temperatura vode u niskotemperaturnim sistemima grijanja idealna je za razvoj mikroorganizama. Voda postaje gusta, sluzava i smeđe boje, što se najviše vidi na kontrolnim ventilima. Takva voda može, u najgorem slučaju, zacepiti čitavu granu podnog sistema. Ovo se može dogoditi kada je u sistemu voda iz vodovoda ali se može i sprečiti korišćenjem destilovane vode ili dodavanjem biocidnih sredstava. U slučaju da već postoji problem s vodom, najbolje je konsultovati se sa stručnjakom koji će očistiti sistem posebnim sredstvom i preporučiti vam način održavanja.

1.5. Povećanje efikasnosti podnog grijanja

Podno grijanje je manje efikasno u odnosu na radijatorsko, u smislu da mu treba više vremena da zagrije određen prostor. Ukoliko je razmak cijevi veći od preporučenog ili je estrih, odnosno, cementna košuljica veće gustine, onda i grijanje može biti slabije. Brže zagrijavanje se postiže cijvima većeg prečnika pošto je i protok vode veći a količnik otpora manji. Važna je i odgovarajuća bazna ploča koja omogućava da cijevi budu dobro pokrivene estrihom ili cementnom košuljicom (najmanje 85% cijevi) a tu su i senzori koji nivelišu temperaturu - vrše usklađivanje temperature sa spoljašnjom, sprečavajući tako nagle skokove, odnosno, stalno uključivanje i isključivanje sistema. Ako su ovi uslovi zadovoljeni, onda će podno grijanje biti najefikasnije moguće pošto će temperatura prostorije uvijek biti ujednačena.

1.6. Izbor odgovarajućih cijevi

Za podno grijanje najbolje su polietilenske cijevi u koje ne može da ulazi kiseonik čime se sprečava korozija metalnih dijelova instalacije i sprečava skupljanje taloga, a samim tim i smanjenje protoka vode. Ponuda polietilenskih cijevi je velika i raznovrsna. Različiti načini proizvodnje određuju i razred cijevi. Ti razredi su obeleženi sa PEX a mogu biti a, b, c i d. Da bi podno grijanje što bolje i što duže besprekorno funkcionisalo preporučuju se PEX polietilenske cijevi, naročito one proizvedene u EU.

2. Podno grijanje - ponuđači i izvođači radova

Preporučujemo da postavljanje podnog grijanja obavezno prepustite iskusnim majstorima koji koriste sertifikovan materijal i daju garancije, a imaju i odgovarajuću opremu i alat. Kada se sistem podnog grijanja kvalitetno i stručno postavi, vrlo rijetko dolazi do bilo kakvih problema tako da je i razloga za zabrinutost manje. U suprotnom, umjesto da obezbijedi udobnost i komfor, može da postane noćna mora.

3. Vrste podnog grijanja

3.1. Toplovodno ili električno podno grijanje?

3.1.1. Toplovodno podno grijanje

Toplovodno podno grijanje spada u vrste niskotemperaturnog grijanja. Primjereno je za dobro izolovane stanove ili kuće budući da se grijanje vrši vodom na nižim teperaturama (između 25°C i 29°C). Kod klasičnog toplovodnog grijanja voda mora biti zagrejana na 60°C do 80°C. Princip rada toplovodnog podnog ili zidnog grijanja zasnovan je na tome da se toplota prenosi iz cijevi na oblogu koja time cijeli pod ili cijeli zid pretvara u veliku površinu koja zagrijava.. Zagrijan pod, za razliku od radijatora, ne uzrokuje kruženje vazduha niti stvara prašinu. Stoga je vazduh u prostorijama s podnim grijanjem manje suh i temperatura je svuda prijatna i ista pošto se ne zadržava samo oko radijatora već struji od poda ka plafonu. Temperatura je zato najviša pri tlu (oko 27°C) a najniža do plafona. Međutim, iako je temperatura za nekoliko stepeni niža nego s radijatorskim grijanjem, toplota je ravnomernija te je u tom prostoru boravak prijatniji. Šta više, dugoročno gledano, takvim zagrijvanjem se postižu znatne uštede energije, a samim tim i troškova. Prednost podnog grijanja je i u tome što se pri luftiranju takvih prostorija gubi i manje toplote.

Podno grijanje se preporučuje za prostore koji se stalno koriste pošto je sistemu potrebno nešto više vremena da dostigne optimalnu temperaturu. Najefikasnije je grijanje koje se kontroliše termostatom jer se tako održava konstantna temperatura i gubici su manji. Podno grijanje je sve traženije i zbog sve boljih materijala koji su pojednostavili i pojeftinili ugradnju mada je ugradnja i dalje 20-40% skuplja od radijatorskog. Sistem cijevi za podno grijanje vrlo se lako postavlja u klasičnu cementnu košuljicu preko sloja izolacije ili se postavlja na suho u posebne izolacione ploče preko kojih ide suhi estrih. Suhi estrih je lakši od mokrog i postavlja se u tanjem sloju, čime postaje gotovo idealan za renoviranje starih objekata gde se mora voditi računa o stabilnosti i nosivosti konstrukcije.

3.1.2. Električno podno grijanje

Najviše se koristi pri renoviranju i adaptaciji objekata, ali i u novogradnji, posebno u kupatilima. Električno podno grijanje može da se montira u svakom stambenom prostoru (trem, predvorje, hodnik, kuhinja, kupatilo, sobe itd.). Mreže za grijanje su najprimjerenije kada se električno grijanje postavlja ispod keramike, a termofolije ispod drvenih ili PVC podnih obloga. Folije se koriste za sanaciju postojećih hladnih podova. Ako želite da imate potpunu kontrolu nad ujednačenom sobnom temperaturom i uštedama, biće potrebno da se dodaju termostati.

Najveća prednost električnog podnog grijanja je ta što je tankoslojno  - ukupna debljina folija za zagrijavanje je oko 18 mm, a mreža 3,5 mm. Folija se mahom koristi kada je estrih s izolacijom već postavljen ili ako postoji gotov pod (postavlja se direktno na pločice ili drvenu podnu oblogu). Folija se postavlja preko odgovarajuće izolacije minimalne debljine 6 mm i ljepi direktno za pločice. Mreža za grijanje se postavlja na sličan način.

3.2. Spoljno grijanje

Električnim podnim grijanjem mogu da se zagrijavaju podovi izvan kuća kao, recimo, prostor ispred garaže ili terasa da ne biste zimi morali da čistite sneg. Za tu svrhu postoje dva sistema: jedan je namijenjen asfaltu a drugi različitim podnim oblogama i betonu. Vrlo je praktičan i grijuci kabl za zagrijvanje oluka čime se sprečava nastanak ledenica ili pak različitih cijevi, da ne bi pucale zimi.

4. Postavljanje sistema podnog grijanja - najvažnije je poštovanje svih pravila

Pri planiranju i ugradnji podnog grijanja vrlo je važno poštovanje svih proceduralnih pravila. Isto tako, važan je i proračun; da bi se dobila i održavala željena temperatura ne smiju se smetnuti s uma gubici toplote u objektu ili svakoj pojedinačnoj prostoriji. Ti podaci služe planiranju rasporeda, dužine i prečnika cijevi kao i petlji ili spojeva cijevi. Pogrešan raspored i cijevi duže od potrebnih su najveće greške koje laik može da napravi. Ako je petlja predugačka otpor pritisku u cijevima je veći, a pumpa koja pokreće vodu u sistemu takođe ima svoja ograničenja. Česta greška je i nedostatak izolacije ispod grijucih cijevi. Neiskusan monter vrlo često postavi razvodnu kutiju bez automatskog ventila za ozračivanje ispod cijevi. Često se dogodi i da su neke cijevi preduge ili im je razmak prevelik, a monter ne izvrši testiranje pritiska. Isto tako, zbog neiskustva montera poslije izvesnog vremena dolazi i do curenja u sistemu. Zato je vrlo bitno da se poštuju pravila i procedura postavljanja cijevi, naročito ivičnih jer se tako sprečavaju gubici toplote na određenim mestima.

Zadnje, ali ne manje važno je i punjenje vodom određenog kvaliteta. Takođe je važno i to da bazna ploča na kojoj sistem leži bude čista i potpuno ravna. Ako na podu postoji bitumenska izolacija, između armirane i bazne ploče sistema mora da se postavi sloj polietilenske folije, pri čemu se naročito mora paziti da kablovi i cijvi ostalih instalacija ispod bazne ploče nisu kružno postavljeni.